(Ozalj, 1877. - Stenjevec, 1906.)
Slava Raškaj jedno je od najznačajnijih imena našeg slikarstva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Značajna je po originalnosti odabiranja motiva, a naročito po originalnosti svog slikarskog duha i po upotrebi dvije rijetke tehnike u slikarstvu tog perioda: akvarela i pastela.
Rođena je 2. siječnja 1877. godine u Ozlju kao drugo dijete Olge i Slavoljuba Raškaj. Od rođenja je bila gluha pa su je roditelji poslali u školu za gluhe u Beč, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Vratila se u Ozalj 1892. godine. Tadašnji učitelj u Ozlju Ivan Muha i njegova supruga primijetili su da Slava ima poseban dar za slikanje i crtanje. Kada je Ivan Muha postao ravnatelj škole za gluhonijeme u Zagrebu, pokazao je crteže Slave Raškaj slikaru Vlahi Bukovcu, koji je zamolio Belu Csikosa da poučava Slavu slikarstvu. Bela Csikos nekoliko je godina poučavao Slavu Raškaj najprije crtanju, zatim akvareliranju, pa pastelnom i uljnom slikarstvu.
Za vrijeme studiranja slikarstva Slava je našla smještaj u Zavodu za gluhonijeme (tako se tada zvala naša škola u Ilici 83) gdje je boravila kod Ivana Muhe i njegove žene Lenke. Tu su nastali njeni prvi radovi, ponajviše mrtve prirode. Za vrijeme praznika odlazila je u Ozalj i tamo neumorno akvarelirala krajobraze i mrtve prirode.
Godine 1899. naslikala je svoj "Autoportret". Iste godine izložila je svoje radove na prvoj izložbi Društva umjetnosti u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Sudjelovala je 1900. godine na izložbi u Petrogradu s akvarelom "Iz zagrebačkog botaničkog vrta".
Umrla je 29. ožujka 1906. u 29. godini života.
